Manastir Tronoša kod Loznice, u 2017. godini navršava sedam vekova postojanja i delanja, ne samo „na njivi Gospodnjoj“, već i u rodu, u kulturnom, obrazovnom i državnom pogledu. Podigli su je slavni Nemanjići, usred prelepih šuma Jadra, čije je svako stablo pravo kao sveća, bogatih izvorištima, rečicama i potocima u kojima je voda čista kao suza.
U neposrednoj blizini ove svetinje je česma „Devet Jugovića“ iz čijih deset lula teče blagotvorna izvorska voda, koju su, po predanju, podigli slavni Jugovići, boraveći ovde godinu dana uoči Kosovskog boja, 1388. godine. Česma je, potom, ulepšavanam i dograđivana, a decenijama ima i lepu kapelu.
Kod ove česme, svake godine na Veliki četvrtak susreću se vernici iz dva pravca, koji pešačeći kroz šume donose „ratarske sveće“, teške oko 50 kilograma i visoke oko metar i po, pravljenje od čistog voska, a u litiji ih nose u manastir kao prilog. Ovaj običaj traje vekovima i pretpostavlja se da su ga doneli monasi koji su stizali iz Hilandara. I u vreme najvećeg siromaštva, ove sveće su vernici iz Jadra darivali Tronoši, čineći to, po verovanju, kako bi njive bolje rodile.
– Tronoša je imala značajnu ulogu u životu Srbije, od svog nastanka, od brige za svoj rod u vreme osmanlijske vladavine do Prvog i Prugog srpskog ustanka, Prvog svetskog rata, Drugog svetskog rata, ali i u vreme komunističkke vladavine, sve do današnjih dana – priča vladika Lavrentije, episkop šabački, naglašavajući da je reč o bogomolji, dragulju pravoslavne vere i roda. – Tronoša sedam punih vekova svedoči veru Hristovu, kao bogomolja, Boga živoga, gde su i liturgije i život monaštva sačuvali lepotu i autentičnost od njenog osvećenja do danas.
Protođakon dr Ljubomir Ranković iz Eparhije šabačke kaže da, povodom jubileja, treba podsetiti na važna imena ove bogomolje, među kojima se, pored ostalih, izdvaja arhimandrit Stefan Jovanović, koji je, mada upozoren da može lako da izgubi glavu, u vreme osmanlijske vlasti otišao u Zvornik, kod tamošnjeg bega, da moli za hranu, za narod svoj, gde je otrovan.
– Iguman Stefan, rođen u Tekerišu kod Loznice, bio je značajan duhovnih, neumoran ustanik, ali i prvi učitelj Vuka Stefanovića Karadžića, čije je selo Tršić udaljeno sat hoda, kroz šume, od Tronoše – priča dr Ranković. – Mislim da je vreme da se ovaj tronoški iguman upiše u knjigu svetih SPC, jer je neumorno radio za veru svoju i rod svoj, zbog čega je, na kraju, i postradao.
U vreme igumana Georgija Bojića, u avgustu 1941. godine, koji je bio i jedan od ključnih ustanika protiv fašista, Loznica je postala prvi oslobođeni grad u celoj Evropi. Oslobađanje Loznice od fašista 31. avgusta 1941. godine, od prošle godine, zvanično obeležava i lokalna vlast s patriotskim udruženjima iz ovog dela Srbije.
Tronoša je više puta bila spaljivana i obnavljana. Dizana je iz pepela, ljubavlju ovdašnjih ljudi i monaha. Tako su, davne 1961. godine, došli da je obnavljaju njen višegodišnji starešina, arhimandrit Antonije Đurđević, i tadašnji monah, a kasniji njen iguman, a danas iguman manastira Lelić, otac Avakim Đukanović. Bratstvo je uspelo da uredi svetinju vrednim i mudrim radom. U manastiru je i stalna postavka o ranom Vukovom školovanju. Tronoša je imala značajno mesto u obeležavanju velikog jubileja „Dva veka Vuka“ 1987. godine, a i pre i posle toga, u istrajnoj duhovnoj, kulturnoj i obrazovnoj misiji, dočekujući milione vernika i turista sa svih meridijana.
Poslednjih godina manastir je iz muškog pretvoren u ženski. Duhovnik je bio i ostao otac Nikolaj, koji je ovde pola veka. Složno, vredno i odano služi se i radi svakog dana, uz blagoslov episkopa Lavrentija, koji je tačno pola veka arhijerej SPC i čiji se jubilej poklopio sa jubilejom njemu mile i drage svetinje od malih nogu, pošto je rođen u komšiluku, u susednoj Rađevini, u selu Bogoštica.
ANTONIJE I PATRIJARH
Iguman manastira Tronoša Antonije Đurđević bio je jedan od najuglednijih duhovnika u čitavoj SPC. Svojom rukom je, iz šešira, izvukao ime tadašnjeg episkopa raško-prizrenskog Pavla za budućeg patrijarha, „naslednika“ patrijarha Germana, s kojim je u mladosti drugovao.
– Bio je mudar, pametan i čovek čije je srce neprestano kucalo ljubavlju za ovdašnje ljude, koji su to znali i zato su ga voleli i poštovali – priča Zoran Marjanović iz obližnjeg Tršića. – Događaj od velike važnosti bio bi kada bi u neki dom došao u posetu arhimandrit Antonije, koga su voleli i stari i mladi. I tradicija je da Tronoša vazda ima i starešine i monaštvo koje narod voli, što je uvek bilo od velike važnosti, pre svega u najtežim vremenima za život.
CVIJIĆEVA BOGOMOLJA
Tronoša je bila i omiljena bogomolja našeg najsvestranijeg naučnika, dr Jovana Cvijića, čelnika Srpske kraljevske akademije i Beogradskog univerziteta, koji je svojim delo zasenio svet. Cvijić, inače rođeni Lozničanin, rado se sećao ne samo poseta Tronoši već i pešačenja do nje s majkom, kroz guste šume Jadra. Sećao se da bi majka, na više mesta, stajala, molila se Bogu, pošto su u stablima bile ikone ili su se na njima ocrtavali likovi nekih svetaca. Cvijićeva majka bila je iz familije Avramović iz sela Korenite, u čijem je ataru Tronoša.
Tronosa je nesto posebno. Odise nekim duhovnim mirom i dostojanstvom.
Obozavam da idem tamo i svaki put kada sam u zelji obavezno ga posetim.
Iguman Antonije je licio na sveca i likom je podsecao na Patrijarha Pavla samo je bio visok covek.
Tronosa je na takvom mestu da natera coveka da veruje da raj zaista postoji.